Za potrebe lociranja zemljotresa najčešće se Zemljina kora dijeli na granitski i bazaltni sloj. Granitski sloj obuhvata stijene kisjelog sastava i prostire se obično do dubine 23-30 km. Ovaj sloj obuhvata i čitav sedimentni kompleks, koji se kod detaljnijih seizmičkih modela izdvaja kao poseban sloj. Između granitskog sloja i Mohorovičićevog diskontinuiteta lociran je bazaltni sloj, koji obuhvata stijene uglavnom bazičnog sastava, čija je debljina obično oko 5-15 km. Brzina prostiranja seizmičkih talasa generalno raste od Zemljine površi ka dubini - longitudinalni talasi kreću se brzinom od 2.5 km/sec na površini, pa do 8 km/sec u najdubljim djelovima Zemljine kore.
Omotač Zemljinog jezgra predstavlja intermedijarni dio Zemljine unutrašnjosti gdje se materija nalazi u usijano - tečnom stanju. Izrazito snažan diskontinuitet javlja se na granici omotača i spoljašnjeg jezgra - na 2.900 km dubine, što je dovelo do definisanja novog tzv. Gutembergovog diskontinuiteta (1913. godine), koji predstavlja donju granicu omotača. Prema tome, spoljne granice omotača Zemljinog jezgra su skoro jasno definisane pomenutim diskontinuitetima, međutim unutrašnjost omotača, koja na određenim nivoima pokazuje izražene razlike u sastavu, gustini, temperaturi i pritiscima, dozvoljava izdvajanje nekoliko podomotača.
Dio omotača koji leži pod korom, čija je debljina oko 400 km naziva se spoljašnji omotač (sloj B), u kojem se ispoljavaju određene razlike u sastavu i fizičkim svojstvima, kao i u brzini kretanja seizmičkih talasa. Gornji dio spoljašnjeg omotača po kome pliva čvrsta kora i koji se proteže od Mohorovičićevog diskontinuiteta do dubine od oko 250 km - poznat je kao astenosfera. Brzina kretanja seizmičkih talasa u astenosferi je bliska brzini kretanja u Zemljinoj kori - oko 8 km/sec, zbog čega se i naziva slojem niskobrzinskih talasa. Tranzitni sloj (sloj C) se nalazi na dubini između 450-1.000 km, i odlikuje se promjenom brzine kretanja seizmičkih talasa. Unutrašnji omotač (sloj D) zahvata dio omotača Zemljinog jezgra na dubini između 1.000-2.900 km. 
Kao što se vidi na dijagramu promjene brzina seizmičkih talasa sa dubinom, u omotaču postoji izrazit vertikalni priraštaj brzine oba tipa zapreminskih talasa - za longitudinalne talase (kriva P) od približno 8 km/sec na donjoj granici Zemljine kore, do 13.6 km/sec na donjoj granici omotača (2.900 km), dok se za transverzalne talase (kriva S) uočava rast brzine od 4.6-7.3 km/sec.
Spoljašnje jezgro se prostire na dubini između 2.900-5.100 km, i zbog uočene pojave da se transverzalni talasi ne prostiru unutar njega, došlo se do zaključka o tečnom (plazmatičnom) stanju ovog dijela Zemljine unutrašnjosti. Karakteristična je pojava naglog pada brzine longitudinalnih talasa na granici omotač - jezgro, sa 13.6 km/sec na 8.1 km/sec. Prelazna zona od spoljašnjeg ka unutrašnjem jezgru (sloj F) locirana je na dubini od oko 5.000 km. Unutrašnje jezgro se prostire na dubini između 5.100-6.371 km, i nalazi se u specifičnom čvrstom stanju imajući u vidu činjenicu da tijela u tečnom stanju izložena visokim temperaturama i pritiscima - prelaze u čvrstu materiju.
|